Humanizam i njegove percepcije

Abstract

Humanizam je teorijska kategorija ali i praktični način postupanja ljudi u određenim situacijama. Povijest je bogata iskustvom čovjekovog bitisanja, dobra i zla, nade i patnje. Iz tog iskustva uspostavljene su granice čovjekove moći, mjere stvari i odnosa prema drugim ljudima i prema samom sebi. Iako iskustvena i teorijski utemeljena, misao i praksa postaju humanističke onog trenutka kada ih individua mjeri prema sebi i svojim odnosom prema drugom. Humanizam nije samo individualni čin ili akt, već i kolektivno nastojanje da se stvori humanije i pravednije društvo. Teolozi smatraju da je humanizam izvor čovjekovog nastanka i milost Stvoritelja kojim je individua obdarena i ima da postupa u skladu s očekivanjima i nadanjima. Poredak, vlasti, sistem odnosa u društvima različiti su i po svojoj prirodi su prinuda, dakle suprotnost humanizmu i jednakosti. U sukobu i konfliktu želja i nade, potreba i interesa javljaju se različite kategorije koje imaju smislen poredak stvari koji je uvijek omeđen normom. Norma je tako mjera humanizma, a ne moć kojom raspolaže aparat prinude. Ono što uspostavlja vrijednosni sistem ogleda se u ideji i praksi humanizma. Najsnažnije se manifestirao kroz akademski humanizam, koji prednjači po svojoj veličini i odvažnosti u izricanju ali i prakticiranju vrijednosti koje ima jedinka u sistemu nametnutih odnosa. Obrazovni humanizam dio je akademskog čina koji je danas u usponu, ali i u praktičkim izvedbama u stalnom padu. Oblikovanje čovjeka na društvenim vrijednostima predstavlja cilj društva, ali i porodice. Zato su svi subjekti društva uključeni i na neki način čine osnovu obrazovnog humanizma. Danas su izgubljene vrijednosti čovjeka i njegov humanitet, na djelu je nasilje ili moć kapitala. U tim novim odnosima čovjek je u praznom prostoru, koji treba iznova popuniti vrijednostima koje će biti humanističke, jer bez njih čovjek ne može opstati niti društvo funkcionirati.